Umjesto uvoda, u ime svih koji uređuju ovaj Prostor Duha (www.prostorduha.net), pozdravljam sve vas, članove ove molitvene zajednice, željama i molitvama da vrijeme Božića i Nove Godine koje nadolazi bude vrijeme ispunjeno blagoslovom i mirom za svakoga od vas. U ovom božićnom broju naših Novosti između ostalog naći ćete opis jednog prohladnog Sarajevskog Božića i jednog milosnog susreta; vijest da smo pokrenuli stranicu za vaše molitvene nakane. Sve u svemu, nadamo se da ćete kroz sadržaj ovih Novosti uvidjeti kako Bog prati svojim blagoslovom ovaj Prostor Duha i sve ljude koji se njime koriste. Neka Gospodin blagoslovi i čuva vas i sve vaše! vaš Tvrtko

Članci u ovom broju Novosti:

Sarajevski Božić

Molitvene nakane u Prostoru Duha

Posjetitelji - molitelji

Odgovor na email "Molba"

Načini potpore

Čestitka

Sjećajući se prošlogodišnjeg Božića, isusovački bogoslov Ivan Mandurić, opisao je doživljaj na sam dan Božića dok je živio i radio u Sarajevu. "Tog hladnog prošlogodišnjeg Božića", susreo je djevojku koja je "nesnalažljiva i slabo obučena, prenoćila u mrzlom stubištu kojim je njena draga a nikad viđena mama posljednji put prošla prije tri godine." I u njoj je prepoznao malog Isusa, i nazvao je "Božićka". Zašto? Pročitajte.

"I prije sam baš na Božić često razmišljao o onom svemu što netko nema za Božić, i o svakom tko "nikog" nema... Dalekim ljudima kojima sve fali, pa i Božić... Gdje li ga sve (svoj "ne-Božić") ljudi ne provode?

Svake godine po jedan Božić... Uspjeli? Neuspjeli? "Sretan Božić"? kakav Božić? Kakav je sretan Božić? Može li Božić i neuspjeti? Odnosno, što ako unatoč svim poslanim i primljenim čestitkama neuspije? Ili, možda još bolje, može li uopće uspjeti jedan moj Božić?

Dakle, i prije sam često o tom razmišljao, ali od prošle godine... Pade mi tako opet na pamet moj prošlogdišnji – Sarajevski Božić: vozio sam nekamo nekog u jutro na sam Božić, i vraćam se kući. Pored ceste u ranu pustu zoru vidim: jedna mršava djevojka slabo obučena. Sarajevski božić: snijeg je, vrlo je hladno. Skupila se i očito promrzla. Ja joj stanem da ju povezem; ta, Božić je! Ide za Brčko. Ima možda oko petnaest godina. Vozim ju na kolodvor; cura nije baš lijepa, mršava je, slabo je obučena – u nekakvu staru odjeću; nešto pretjesno, nešto preširoko. Pomalo je i preplašena. Uvijek suputnika kojem stanem pomalo ispitujem tko je, odakle je, kakvim on životom živi; pa tako pažljivo propitujem i nju. Mala je živjela s ocem u Brčkom, rastavljenih roditelja. Nju je kao dijete otac oteo od majke prije rata, i sudskim naknadnim riješenjem po tužbi njene mame, trebala je pripasti majci... Ali, eto, sve do tada to se nije dogodilo.

Nakon što je njenog oca srpska policija tek sad prisilila da dijete vrati, odnosno nakon što mu je ovaj put prijetio i zatvor – on ju napokon otpremi materi u Sarajevo, doslovno bez ičega, naglo i nespremnu: tek jedna najlonska vrećica koju je sada praznu držala u ruci, i putna karta. Svoju kćerku! Na sam Badnjak. Inače ju je i tukao i maltretirao, ali, eto, nije joj dao da ide majci sve do tog dana. Napokon je tako prethodnog badnjaka prvi put stigla do stana svoje matere. Zvonila, zvonila... ali, nikog nema! Onda joj se susjeda javi: "koga tražite"? Ona rekne ime svoje mame, a susjeda joj kaže: "gospođa je umrla prije tri godine"! Ni sama nije znala da to govori djetetu pokojnice koje svoju mater nikad nije vidjelo, i koje se nadalo s njom dočekati Božić; svoj prvi i do tad jedini Božić. Zapravo, priopćila joj je da tog prvog Božića s mamom nikada biti neće!

Bio sam sasječen! Je li i to Božić? Kakav Božić? I, zar baš na Božić? Je li uopće bio Božić? Za koga...? prisjećao sam se gdje sam ja bio sinoć, što je sedam milijardi ljudi sinoć radilo... ili, u najmanju ruku jedna milijarda kršćana? Ma, tko zna: je li uopće stigao Božić, gdje je stigao, gdje je bio; jesmo li se ja i Božić; svi mi – Svijet i Božić – uopće sreli? Ili smo se mimoišli???

I tako, nakon što je saznala tu ubojitu vijest, mala se pokušala raspitati za grob, ali ništa nije uspjela saznati. Susjeda nije znala gdje joj je mama pokopana. Nije ni znala da priča s kćerkom te pokojnice pa se nije ni potrudila više joj pomoći, a mala, zbunjena kakva jest, ništa više nije ni tražila (zar uvijek nekako tako ispadne da za najpotrebnije nema mjesta u "svratištima"?). Noć je padala, te je takva nesnalažljiva i slabo obučena, tog hladnog prošlogodišnjeg Božića prenoćila u mrzlom stubištu kojim je njena draga a nikad viđena mama posljednji put prošla prije tri godine. Tko zna koliko je za njom čeznula, možda se je baš na tom mjestu gdje ju je kćerka sad "nedočekivu" čekala, i sama mama bezbroj puta zapitala o svojoj maloj, za njom patila i plakala? Što li je sve te noći djevojčica mislila i o čemu li je sve razmišljala, teško je pa i nemoguće i zamisliti. No, mama kao nekakva posljednja nada definitivno je propala! To je shvatila u "radosnoj Božićnoj noći". Nadomak maminog zatvorenog i praznog stana, ali toplom zagrljaju niti na domak! Na Božić!

To je bio najhladniji Božić na svijetu, najosamljeniji, najbjedniji, najbolniji, najtužniji... naj, naj... – To je bio NAJ-BOŽIĆ!

Nakon te priče, nije mi ni padalo na pamet išta reći! Vraćala se ocu koji ju nije volio i koji ju i dalje neće voljeti, ni nju ni mamu joj. K ocu koji će je opet tući, daleko od okrilja zakona. Vraćala se u novu eru svog ropstva, progonstva, neljubavi, samoće... Kako to izdržati? Dokle?

Što reći? Što joj ja mogu reći? Lako je propovjedati i pametovati meni koji sam u svom svratištu na toplom i suhom. Ali, uvijek u tom svom svratištu i u svojoj slobodi, a ona u tom jadu. Škola? Kakva škola! Kakvo obrazovanje! Kakvo zaposlenje, kakav momak, kakva udaja! Od svega je miljama daleko. "Šuti i pokrij se", rekao bi naš svit, nemaš pravo ni pričati!

Osjećao sam se jadno, neautentično i sramotno. Dok smo prethodne noći mi u našoj župi "svjedočili kršćanstvo" – ispričali se, izljubili se, ispjevali, slavili, častili se... – nedaleko od mene, od nas, dogodio se najveći, najjunačkiji Božić. Mi smo bili svirači i publika na "Titaniku koji tone", ali, zbog takvih heroja kao što je ta mala, ovaj "Titanik" nikada potonuti ne smije, ne može i neće! To su čuvari svetosti ove zemlje: prašinu kojom oni prođu može se slobodno na oltar prinijeti: ovaj svijet ništa svetijeg nema!

Odveo sam sveticu na kolodvor, čuvaricu ovog ludog broda na kojem sviramo i ludujemo - anđela našega; jednu od onih radi kojih je i zemlja sveta, mučenicu današnjeg vremena. Kupio sam joj kartu i nešto hrane, dao 20-ak maraka (koji i tako nisu moji nego župski, i nisam ih od sebe otkinuo!) i u srcu sam joj se poklonio. Ide; odlazi kraljica svih božića mog života, ni svjesna nije da me ona – mene i cijeli svijet – svojom žrtvom sinoć spasila. Kao mali Isus! Ona je bila moj mali Isus. A ja samo pastir koji sam ju prepoznao... Najradije bih joj bio poljubio i ruke i noge; malom Isusu.. ali, eto nisam! Slab sam ti ja neki "pastir"...

Danas kad gledam na to, sramim se i čudim se sam sebi, kako mi nije palo na pamet da ju dovedem kući u župu, da ju nahranimo i da se ogrije, da čuje koju toplu riječ? Da ju primimo u "jaslice" našeg srca i doma, upravo jednog malog Isusa? Nemam pojma! Zato, nek mi nitko ne kaže da sam dobar pastir, ne, nisam! Slab sam ti ja pastir! Nikakav!

Ponekad se čini da ne živimo u slavnom vremenu; da heroja više nema. Ali, tog jutra ja to nisam mogao misliti. Ja sam upravo vidio jednog najvećeg malog heroja, svojim očima sam vidio. Ona je to bila dvostruko: prvo, sve ono što mi je sramežljivo i nevoljko ispričala, tako je bolno da se pitam, kako je moguće to preživjeti? A drugo, to je i nadherojska žrtva. Jer, biti i ostati heroj a da ni ne znaš da to jesi, meni je nemoguće! Nije lako biti heroj ni kad znaš da si heroj, da si najbolji i da biješ važne bitke. Ali, biti i ostati heroj iako misliš da si možda najnevrijedniji, pa ipak htjeti i prihvaćati i takav život, te i dalje ustrajavati na tome da svojom patnjom spasavaš svijet; e to je nevjerojanto; meni nemoguće. A eto, moguće je!

Bio sam ljubomoran: zašto ja nemam odlučnosti biti tako snažan da i mene Bog izabere da budem takav heroj? Zašto sam ja takva kukavica i slabić da u ovom svijetu i eri potrebnoj heroja mogu igrati jedino ulogu djetinjastog i cmizdravog putnika na našem današnjem "Titaniku" koji, eto – ne zbog kapetana i uglednih putnika, nego samo slučajno – zbog ovakvih prezrenih kao ona – nikada potonuti neće!

Ona, ova mala "Božićka" - u Božjim očima svijetli kao anđeo. Kad bude išla u nebo, sveti Petar će sve rastjerat sa svih koridora, i njena povorka će kao kraljevska procesija k Raju i k Božjem prijestolju proći. I Bogu će suze od ponosa i miline krenuti: ide njegova davno IZABRANA kćerka, kraljica heroja, pobjednica! I ja ću proplakati, naravno! Ta, poznavao sam ju i zavolio, a evo je: Pobjedila je! I biti će u silnoj ekstazi! Sve suze biti će joj obrisane, a ona u prvakinju naroda prometnuta! I biti će ovaj put, ne pomalo ružna, nego sad najljepša! Sva u grimizu - najljepša! I takva će se, beskrajno sretna, svojoj materi napokon zauvijek u zagrljaj sjuriti.

Sad znam: svi bismo trebali vikati: "Živio život mučenika"! – baš onaj za koji često kažemo da to i nije život. Ali, takav život – "kamen koji odbaciše graditelji – postade kamen zaglavni". Eh, sva sreća da čovjek ne kroji život! Onda ga doista više ne bi bilo! Jer, on ne zna ni što je to život, ni zašto je život! Svim "bijednicima" kao ova mala djevojka trebalo bi reći: "Hvala! Čestitam, s tobom je uvijek Božić, on je tamo gdje si ti! Malo je takvih – odabranih, hrabrih! I što bi od nas bilo da tebe nema? Ne bi bilo heroja! Strah bi me obuzeo, ali, dok si tu ti: heroj - heroina, eto, ja se za ovaj svijet ne bojim."

I prije sam "razumio" što je to i kad je Božić, ali, ja sam to tek prošle godine i shvatio: vidio sam! Ali, gdje se sinoć dogodio takav Božić? Ne znam! I ne znam je li. Ali, ako jest; ako je opet neka "Božićka" u nekom stubištu bila sama, i te noći saznala da nema mamu, i nije saznala njezin grob, i drhtala promrzla i gladna... – trebalo bi ju potražiti! Slijediti neku zvijezdu ili neki glas, i pronaći ju, pokloniti se; primiti ju u svoje svratište – i biti bolji pastir nego ja! Trebalo bi! Bila bi to velika stvar: ta BOŽIĆ JE! Upravo je to Božić!"

Prije koji tjedan, jedan prijatelj javio nam se s molbom da se pomolimo za njegovog prijatelja koji idući tjedan ide na operaciju tumora na mozgu. To nas je ponukalo da pokrenemo novu stranicu u Prostoru Duha. Nazvali smo je Vaše molitvene nakane (www.prostorduha.net/nakane). S time je ovaj Prostor prestao biti isključivo prostor za osobnu molitvu i ništa više. Dodavanjem ove stranice želimo "ugostiti" brige i nevolje drugih, moliti za njihove nakane online. Nadamo se da će ona postati kao neka online "kapelica" gdje ćemo provesti minutu-dvije moleći za nakane svih onih koji su umorni od života. "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" kaže Isus. Možemo li mi, nas skoro 300-tinjak, koji svakodnevno koristimo Prostor Duha, molitvom pomoći ponijeti barem malo onaj teret naših braće i sestara u 2007.?
Za kraj jedna radosna vijest: Bogu hvala, operacija koja je započela ovu stranicu vaših nakana, bila je uspješna. To smo saznali iz maila koji smo dobili prije koji dan:
"Petre Ičev srdačno se zahvaljuje svima onima koji su se molili za njegovo ozdravljenje. On je operiran i sve je, hvala dragom Bogu, završilo najbolje. Želi svima puno zdravlja, uspjeha i Božjeg blagoslova."

Kroz došašće, kao i kroz korizmu, vremena kada se kršćani molitvom žele pripraviti na nadolazeće blagdane, na Prostoru Duha uvijek je veći broj molitelja nego li kroz godinu. Tako je i kroz ovo došašće.
Ipak, uspoređujući prošlo došašće i ovo u kojem smo trenutačno, brojke posjetitelja govore kako sve više i više ljudi prepoznaje Prostor Duha kao mjesto svoga susreta s Gospodinom u cilju priprave na Njegov dolazak. Tako je kroz došašće prošle godine kroz radni tjedan na ovim stranicama molilo otprilike 240 osoba. Ovih dana, na primjer, preko stranice svakodnevno moli više od 300 osoba. Radujemo se ovom znaku da sve više i više osoba doživljava ovaj Prostor Duha plodonosan za svoj (molitveni) život.

Jeste li vidjeli posljednje dojmove osoba koje mole preko Prostora Duha? Ukoliko niste, pogledajte ih na stranici dojmova (www.prostorduha.net/dojmovi). Ovo su neki od dojmova koje tamo možete pročitati:

Najjednostavnije i najiskrenije hvala. Svojim trudom u radu na ovim stranicama, molitvama, ukazali ste mi na put koji iz tunela vodi ka Svjetlu. U moj život unijeli ste nadu. Moje srce otvorili za Gospodina. Pomogli mi da uvidim koliko je velik Otac, a koliko malena ja. Divan je to osjećaj; istodobno znati koliko smo krhki, a opet koliko sigurni jer smo voljeni od Oca. Lijepo je moći reći: "In te, Domine, speravi."
              Jelena, Bestovje

I ja živim od Prostora Duha. Ponekad, ako sam u velikoj gužvi, čak i ako nisam uz računalo, udahnem taj dragi Prostor Duha, zastanem u Svetoj Prisutnosti i dalje sve ide lakše.
              Sanja, Zagreb

Kako je divno kada si žalostan ili neraspoložen u svako doba pronaći utjehu preko interneta. Vjerujte mi, Vaša me stranica liječi i daje mi snagu. Svaki put kad je čitam polagano i razmišljajući, točno osjetim kako je Bogu važno kada se čovjek malo sabere. Ovo mi je spasonosno posebno u trenutcima kada mi je u životu zaista teško. Imam osjećaj da kada sam na Prostoru Duha sa mnom moli cijela četa anđela. Na Prostor Duha mi je najdraže otići prije spavanja i s tim mislim zaspati.
               Ivo, Split

Kao i većina ljudi i ja sam, iako vjernik iz dubine svoje duše, trčeći i preskačući prepreke svakodnevice, ostavljala za Riječ Božju kratke trenutke pred san zahvaljujući, a vrlo često napola spavajući. Nije mi bilo dovoljno. Pa sam se okrenula molitvi onda kada sam najodmornija - ujutro.
Svjesno, posvećeno, duboko, predajem svaki dan iznova svoju obitelj, svoje prijatelje, svoje neprijatelje, one za koje se nema tko moliti, sve svoje materijalno i duhovno bogatstvo, dakle cijelu sebe, pred noge Trojstvu i Majci Božjoj.
Moj život je postao lakši, blagoslovljeniji, a često se uhvatim kako neprekidno pjevam, ili ponavljam poneku rečenicu koja mi se, čitajući tekst iz Prostora duha, urezala u srce.
Sa divnom slobodom koja mi je dana s radošću se predajem biti glina u Gospodinovim rukama - jedini On može od mene učiniti najbolju verziju mene same.
              Dubravka, Rijeka

Kao što većina čitatelja zna, 25. studenoga poslali smo pismo svima s naše mailing-liste, sa sljedećim sadržajem:
"Željeli bi da Prostor Duha, kao što je bio za Tebe, bude plodonosan prostor i za tisuće novih molitelja. Ukratko, molimo Te za Tvoju pomoć.
Kao što znaš, Prostor Duha je besplatna internet stranica: na stranici nema reklama, nema plaćenih oglasa. Prostor Duha je neprofitna udruga. To nas čini potpuno ovisnim o Tebi, kao posjetitelju Prostora Duha, o Tvom prilogu; kako bi mogli u još većem opsegu nastaviti ovu dragocjenu molitvenu ponudu. Od srca smo zahvalni svima onima koji su nam do sada obećali pomoć.
Uzdamo se u Tvoju dobru volju i u Božju očinsku brigu. Vjerujemo također, da ćeš nas nastaviti pratiti svojom molitvom, kako nam ne bi uzmanjkalo ni sredstava ni inspiracije za nastavak ove službe."

Odgovor je bio ohrabrujući, ne samo kroz novčana sredstva koja ste poslali preko stranice Podške (www.prostorduha.net/podrska), već još više kroz mailove potpore koje smo primili. Svima veliko hvala!

1. Provjerite web stranicu svoje biskupije, župe ili slične organizacije. Imaju li link za Prostor Duha? Ako nemaju, zašto im ga ne preporučiti? Ako trebaju baner specifičnih dimenzija mogu nam se javiti i mi ćemo ga drage volje napraviti; a mogu iskoristiti i jedan od slijedećih banera:

3. Imate li Vi ili netko od Vaših prijatelja svoju web stranicu ili blog? Zamoli ih da na nju stave i link na Prostor Duha.

4. Jesu li Vaše lokalne novine (župne ili druge) objavile neki članak o Prostoru Duha? Jesu li zainteresirani? Ako jesu, predložite im, ili čak ponudite materijal koji će im olakšati posao (mi ćemo Vam drage volje poslati taj materijal). Ako nas neke novine ili magazin žele izravno kontaktirati na prostorduha[at]isusovci.hr, učinit ćemo sve da im iziđemo u susret.

	Vrijeme došašća je prilika da nas zahvati svjetlo. Već odavno je na svijetu puno sjaja koje blješti tako da nam uglavnom ne da vidjeti. Ja ti želim da te takvo svjetlo ne rastrese, odnosno da ga ti uspiješ svojim razlučivanjem svesti na najmanju mjeru. Nadalje ti želim ono svjetlo koje dolazi potiho, polako, gotovo poskrivečki, a to je ono koje svoj put započinje odozgor, a ipak nam dolazi iznutra. Tako nam je izabralo doći. Maleno i nekako slično nama. Da ga prepoznamo i prigrlimo kao svoga. Da dođe kao svoj svome, i ostane među svojima. Neka ti bude blisko i neka govori tvome srcu, ohrabri ga i utješi u svakom danu, svakom susretu i mjestu na kojem se nađeš. To ti želim. Ljubav koja nema početka, a u kojoj mi imamo svoj početak.

Čestit Božić te blagoslovljenu Novu 2007. godinu, od srca vam žele